Naši ispravni prethodnici nisu razdvajali između vjerovanja srcem i činjenja dobrih djela.
Imam Ahmed kaže: „Iman su riječi i djela.“
Kaže Adžuri: „Iman je ubjeđenje srcem, potvrda jezikom i čin tijelom.“
Fudajl bin Ijad veli: „Iman je svjedočenje jezikom, prihvatanje srcem i rad po tome.“
Drugi kažu: „Iman su riječi, djela i namjera, a pak neki kažu: Riječi, djela, namjera i slijeđenje sunneta.“
Islamska akida je danas nužna i neophodna čovjeku kao što su mu potrebni i neophodni voda i vazduh. Čovjek bez ispravne akide i rada po njoj je izgubljena i upropašćena ličnost, jer akida daje prava uputsva za djelovanje.
Rekao je Ibnul Kajjim:
"Spoznaja mjesta i stupnja robovanja je od potpune spoznaje propisa onoga što je Allah, dž.š., objavio Muhammedu sallallahu alejhi we sellem. A Allah, dž.š., je opisao one koji ne poznaju te granice sa "neznanjem" i "licemjerstvom" kada je objavio: "Beduini su najveci nevjernici i najgori licemjeri, jer ne poznaju propise koje Allah svome Poslaniku objavljuje..."
(Et-Tewbe, 97)
Iman nije samo puko vjerovanje nego akida koja predstavlja osnovu i temelj imana. Iman je akida koja se učvrsti u srcu neraskidivom čvrstoćom, ne napuštajući ga, a nosioc ove akide ispoljava ono što mu je učvršćeno, svojim srcem, a svoje vjerovanje potvrđuje riječima i djelima uporedo s onim što mu to vjerovanje nalaže.
Također, akida koja se učvrsti u srcu, a nema nikakvog pokazatelja u vanjštini insana već čak suprotno - vezano konkretno za prijateljevanje sa nevjernicima i pomaganje njih protiv muslimana čini ga nevjernikom jer je u situaciji da ispolji odricanje ali to ne učini, kažemo da to nije ispravna akida, pa kako će onda biti ispravno djelovanje...
Nakon toga sve je manje i nije čudno traženje napretka u sistemima mimo šerijata poput demokratije ili kapitalističkim i sekularnim uređenjima, jer rad po prohtjevima i interesu je suprotan od onoga što islamska akida traži od muslimana. Svakako da to nije put muslimana jer to nije bio put Poslanika sallallahu alejhi we sellem…
Međutim danas, vidimo ljude koji se pripisuju ispravnoj akidi i istini ali joj se ne pokoravaju niti žive u skladu sa njom.
Postoje i oni koji se čak bune i bore protiv istine kada im se predoči. Iblis je znao istinu, znao je za Uzvišenog Allaha, znao je istinitost poslanika i Knjiga, ali se zavjetovao da će se boriti protiv istine koju je spoznao.
Ebu Talib govori Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, pravdajući se za nevjerovanje: ''Znao sam da je vjera Muhammedova najbolja između svih vjera. Da nije pokudnih riječi i straha od psovke vidio bi me smirenog kako to priznajem.''
Znači da iman nije samo spoznaja Allaha Uzvišenog, niti znanje koje će uzdići onoga ko ga posjeduje, ili odbija da mu se potčini, nego je to akida kojom čovjek biva zadovoljnog srca, očitujući je svojim jezikom, i potvrđujući je svojim djelima, zadovoljan programom kojeg mu je Uzvišeni Allah dao i koji ga veže za nju. Djeluje bez da bude prethodno potlačen ili nečim izazvan, bez da bude nacionalno ili vjerski maltretiran ugnjetavan već samo iz akide od trenutka spoznaje I saznanja.
Ebu Džejda
Obrada : Dava Tim
0 comments: