Od toga je njihovo ostavljanje jasnih osnova u korist slijeđenja nejasnoća o kojima razum ima određene stavove. Oni na osnovu tumačenja traže da se to slijedi. Upravo je u tom kontekstu Uzvišeni u Svojoj Knjizi ukazao na kršćane u njihovoj tvrdnji trojstva riječima:
" …Oni u čijim je srcima zastrana u težnji za smutnjom i svojim tumačenjem, oni slijede nejasne ajete…” (Alu Imran, 7)
Učenjaci znaju da svaki dokaz u kome ima nejasnoće i nečeg problematičnog ustvari i nije dokaz sve dok se ne pojasni njegovo značenje i njegov smisao. U tome se uvjetuje da se s njim ne kosi kategorička osnova. Uglavnom, greška u ovom poglavlju jednoglasno je: nepoznavanje ciljeva šerijata i nepovezivanje između njegovih dijelova. Pravac učenih predvodnika jeste da se Šerijat uzme kao jedna slika shodno onome što je pritvrđeno od njegovih cjelina i detalja kojima je reguliran. Njegove opće stvari su regulirane posebnim, neograničeno se razumijeva prema ograničenom, nejasno se tumači jasnim i tako redom. Oni kojima je dato znanje, Šerijat vide kao jednu sliku čiji se dijelovi međusobno podržavaju, poput ljudskih udova kada se vide zajedno. Oni koji slijede nejasnoće uzimaju neki – bilo koji – dokaz prioritetno, iako postoji neka cjelina ili detalj koji se s njim ne slaže.
Praksa sljedbenika nejasnoće je uzimanje neograničenih stvari prije gledanja u one ograničene, ili uzimanje općenitih stvari bez gledanja imaju li one ili nemaju nešto što ih čini posebnim. Isto tako u suprotnom pogledu, tj. da dokaz bude ograničen pa ga učine neograničenim, ili bude poseban pa ga učine općim, samo na osnovu mišljenja bez ikakvog drugog dokaza. Doista je ovo put koji vodi u zabludu i slijeđenje strasti u dokazima.
Od toga je okretanje dokaza od njihovog pravog smisla, tako da dođe dokaz zbog određenog uzroka pa ga oni od toga uzroka okrenu na neku drugu stvar - uzrok, misleći da su ta dva uzroka ustvari jedno te isto. Ovo je, da Allah sačuva, skriveno izvrtanje smisla govora.
Jače mišljenje je da onaj ko tvrdi da je musliman i osuđuje izvrtanje smisla govora neće tome svjesno pribjeći, osim sa nejasnoćom koja mu dođe ili sa neznanjem koje ga odvraća od istine zajedno sa strašću koja ga zasljepljuje od prihvatanja dokaza na pravi način. Zbog toga je on novotar...» (Kraj citata)
Nakon ovog vrijednog citata o pojašnjenju pravca novotara u dokazivanju - kojim stvaraju nejasnoće onima koji se s njima druže, raspravljaju, od njih čitaju i slušaju, što poslije bude uzrok njihove zablude i skretanja sa Pravoga puta - lijepo je spomenuti nešto od sljedbenika Pravoga puta o zabrani druženja s novotarima, raspravljanja s njima, te slušanja njihovih novonastalih mišljenja i izopačenih stavova, a sve kako bi nam se pokazao trud selefa u zaštiti njihovih srca i udaljavanju od stvari koje mogu biti uzrokom da zalutaju i druge u zabludu odvedu.
Od Hasana se prenosi da je rekao: Muaz b. Džebel, radijallahu anhu, veli da je rekao: Poslije mene se za vas bojim tri stvari: Poskliznuća učenjaka, rasprave sa licemjerom Kur’anom, a Kur’an je istina i na Kur’anu je znak poput putokaza pa ono što od njega budete znali prihvatite. Onaj ko nije neovisan od ovoga svijeta, taj vjere nema. Abdul-Mu’min veli: Upitao sam svoga oca šta misli pod ovim? On je rekao: Pitali smo ga pa nam je rekao: Onaj ko na dunjaluku ne bude imao dobrih djela, taj nema vjere.
Od Mudžahida se prenosi da je rekao: Ibn Omeru, radijallahu anhu, bi rečeno: Jedan haridžija govori tako i tako. On se na to okrenuo da ga ne čuje iz bojazni da šta ne dođe do njegovog srca.
Hasan je govorio: Nemojte sa sljedbenicima strasti sjediti, s njima raspravljati i od njih slušati.
Od Seida b. Amira se prenosi da je rekao: Čuo sam Esmaa da govori: Ušla su dva čovjeka, sljedbenika strasti, kod Muhammeda b. Sirina i rekli: O oče Bekrov, hoćeš da ti prenesemo hadis? Ne, reče on. A hoćeš li da ti proučimo ajet iz Allahove Knjige, upitaše ponovo. Ne, reče on. Ili idite od mene ili da ja idem, reče im. Njih dvojica ustadoše i iziđoše. Neko od prisutnih upita: Šta ti je falilo da prouče ajet? On reče: Mrsko mi je da učeći ajet izokrenu pa da to ostane u mome srcu.
Od Ebu Kalabe se prenosi da je rekao: Ne družite i ne miješajte se s njima jer nisam siguran da vas neće zagnjuriti u svoju zabludu i da vam mnogo od onoga što znate neće pomutiti.
Od Ejuba es-Sihtijanija se prenosi da je rekao: Ebu Kalaba mi je rekao: O Ejube, upamti od mene četvero: O Kur’anu ne govori po svom nahođenju, čuvaj se govora o kaderu, kada se bude govorilo o ashabima Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ti šuti, i ne prepusti svoj sluh sljedbenicima strasti.
Od Ma’mera se prenosi da je rekao: Ibn Tavus je sjedio pa mu je jedan od mu’tezila došao i počeo pričati. Ibn Tavus je svoje uši zapušio prstima i svome sinu rekao: Sinko, začepi svoje uši prstima i bježi da ne čuješ nešto od njegovog govora. Ma’mer veli: Znači, srce je slabo.
Da li nakon ovih predanja ima opravdanja za neke daije ehli sunneta koji daju prostora novotarima i sljedbenicima strasti da iznose svoje mišljenje i da im odgovara onaj ko već odgovara a sve, kako tvrde, s ciljem otvaranja vrata aktivnoj raspravi.
Prof. Enes Čaušević
Obrada: Dava Tim
0 comments: