Uzroci koji vode u slabljenje ustrajnosti na Pravome putu, kao i u slijeđenje onoga suprotnog, brojni su. Ipak, oni u svojoj osnovi ne izlaze iz okvira dva glavna izvora, koji su ustvari izvori svakog zla, a to su šubheta – nejasne stvari i šehveta – strasti.
Uzroci koji vode u šubhe:
1 - Slabo šerijatsko znanje; Osnova kod šubhi jeste nepoznavanje vjere i ispravnih šerijatskih temelja. Neki kada zapadnu u šerijatski prijestup i na tome ustrajavaju, ustvari to rade ne znajući da je u pitanju šerijatski prijestup, ili zna da je to zabranjeno ali je u njega stupio pogrešnim tumačenjem podliježući pritisku situacije i mnoštvu nereda u određenim tumačenjima. Naprimjer, po nekom pitanju postoji određeno slabo ili izuzetno rijetko mišljenje da je to dozvoljeno, ili je riječ o prijestupu koji se među ljudima toliko raširio i namnožio tako da pojedinci njegovo činjenje tumače kao zlo koje se ne može izbjeći, te da je Šerijat sazdan na olakšavanju i otklanjanju poteškoća, poteškoća nalaže olakšicu, a fetva se mijenja s promjenom vremena, mjesta i situacije te druga šerijatska pravila koja su u svojoj osnovi ispravna ali neprikladna za njihovu primjenu u oslobađanju od šerijatskih propisa ma koliko se nered raširio i namnožio. U narednom će izlaganju, inšaallah, doći odgovor na ovu nejasnoću. A nije daleko da nejasnoće poput ovih budu propraćene strastima i prohtjevima njihovih vlasnika koje su ih navele da svojim strastima traže pokriće u ovim nejasnoćama. Ovu će varku njen vlasnik prepoznati kod sebe prije nego kod drugih. A Allah jedini poznaje skriveno i jedini On zna šta je u srcima. U širenju ovih i njima sličnih nejasnoća učešće uzimaju anarhisti koji vole da se među vjernicima šire štetna mišljenja i osobine i koji žele da vjernici daleko odlutaju. Oni u tome koriste sva raspoloživa sredstva. Od toga su i oni koji se pripisuju znanju u izdavanju fetvi koje stavljaju u službu zavođenja ljudi i ostvarenja svojih ciljeva a sve u ime vjere i njenih sljedbenika.
2 - Ujedinjenje neprijatelja islama; Ujedinjenje jasnih nevjernika kao što su Jevreji i kršćani i licemjera koji su su se popeli muslimanima za vrat i njima upravljaju zakonima mimo Allahovog. Ovi licemjeri se onima koji nastoje popraviti stanje i osporavaju ovo ujedinjenje suprotstavljaju svim vrstama neprijatnosti i osvete, stavljajući različite prepreke na njihov put. Ovo neke daije odvede u klonulost i preispitivanje njihovog zastupanja tvrdih stavova i ustrajavanja na principima. Neki završe u popuštanju pred ovim pritiscima odricanjem od principa i dokaza. Njihov dokaz u ovom slučaju je šubha ostvarenja koristi i otklanjanja štete, te da je to nemoguće postići osim preko određenih ustupaka. Štaviše, neki to popuštanje pravdaju da je riječ o principu el-vaki'ijja – realizam, pod čime misle na zadovoljstvo diktatom trenutnoga stanja i saživljavanje s njim zbog nemogućnosti da mu se odupre.
Profesor Muhammed el-Hamid je govoreći o ovoj vrsti ljudi iznio odličan govor u kome stoji: " Realisti su osobe koje smatraju da su život i ljudi u našem vremenu odredili svoj pravac te da su brojni faktori doprinijeli ustaljenju tog stanja, vrijednosti i sistema tako da je pokušaj popravljanja i promjene stanja u životu pojedinca ili zajednice kod njih jedna vrsta utopije – neostvarivog. Ideja realizma je takva ideja koja daje zakonitost općeg pravca u kojem živi i hvali ili čak radi na razvoju strana za koje drži da služe ovom stanju i poboljšavaju nivo općeg pravca u nekom vremenu. U isto vrijeme se sveti onome ko se ne slaže s njegovom idejom realizma, čak ako ovaj neistomišljenik radi na iznalaženju boljeg i ljepšeg stanja u čiju je korist realista uvjeren. Nedostatak jeste u tome što je u mnogim stranama svoga života svjesno ili nesvjesno vjeruje da je primoran – fatalist, džebrija. Njegovo vjerovanje u primoranost ne mora biti ona stara džebrijska - fatalistička škola sa svim svojim osobinama, ali na ovaj ili onaj način on je džebrija. Njegova vjera u primoranost je jasna i glasna kada ti kaže: Nema koristi od promjene ili rada na poboljšanju stanja. Štaviše, ponekad u njegovom životu i ličnim osobinama vidiš znakove predaje onome što zove realnost. A njegova je realnost totalno negativna. Neke od ovih ljudi sam izbliza upoznao i vjerujem u njihove mogućnosti, pamet i znanje. Jedan od njih mi je rekao: 'Neophodno je imati obzira prema realnosti i teškim okolnostima.' On je ove ideje mrmljao u sumnji u njihovu korist i ispravnost. Izgovarajući ove riječi nije vjerovao u ovu ideju – ideju predavanja i ponižavanja – i duboko u sebi je osjećao duhovni poraz... Prošlo je jedno izvjesno vrijeme a moj drug je iz dana u dan tražio dokaze. Dan za danom, on je nalazio šubhe, slaba mišljenja i opravdanja. Sakupio je mnoštvo toga i predočio ga meni, a ustvari je to bila hrpa ništavnih dokaza. Ja sam mu rekao: Ti imaš samo jedan dokaz koji je ustvari srž tvoga stava, a to je: nemoć – nemoć kojoj vodi strah, kukavičluk i besciljnost. Moj drug se naljutio, okrenuo i otišao sakupljajući svoje dokaze, odjenut u plašt realizma, razumijevanja i popravljanja, ne znajući da on ustvari odobrava rušenje ummeta, potvrđuje upropaštenje generacije ili generacija i predaje se poniženju, ili čak osniva školu ponižavanja koja se borila protiv Upute. Ako nije tako, kako će onda objasniti avanturu vjerovjesnika u sučeljavanju s njihovim narodima? Kako će objasniti stav Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na Safi? Kako će objasniti Hidžru? A povrh svega, kako će objasniti bitke na Bedru, Uhudu, Hudejbiji te ostale bitke i pohode? Da kod mog druga nije ostalo straha, bogobojaznosti i dobra, on bi rekao: Bila je to brzopletost i stradanje koje Allah nije naredio. Ostavimo te primjere i recimo: Zašto je Muhammed b. Abdulvehhab uradio to što je uradio? Gdje je realizam, štaviše, gdje je vjera u primoranost, ovog našeg druga po pitanju stava ovog daije (Muhammeda b. Abdulvehhaba)? I tako, u očima moga druga nema reformatora a da nije brzoplet i nepromišljen, nema živog smrtnika a da nije realista, a sva mrtva priroda za njega je realnost. Druže moj, uzmi ti tu svoju realnost i na nju sjedi na putu realista pa ćeš naći mnoge pomagače, više nego što očekuješ. Ovi realisti osporavaju moć istine u mijenjanju stanja, osporavaju ulogu Allahovih iskrenih robova u kretanju naroda i osporavaju koristan istraživački rad. Oni su samo neodlučni. Oni ostavljaju svakodnevnici i zajednici da promijene njihov pravac, da im odrede put i naredni korak. Štaviše, moj drug govori: Ko će stati na put vjetru i promjeniti njegov pravac? Ja sam mu rekao: Ako si nemoćan, ti nemoj stajati, ali nemoj puhati s njim tamo gdje on puše i to je najviše što od tebe želim. Kamo sreće, da on sebe smatra realnim. Među ovima ima dobrih ljudi koji razmišljaju o popravljanju stanja ali oni moraju znati da je košulja poderana: Svaki put kada bude zakrpljena s jedne strane, vjetar puhne i ona se podere.“
3 - Reakcije koje njihove vlasnike vraćaju u drugu krajnost kojom uzvraćaju na akciju; Ako pogledamo povijest zabludjelih skupina vidjećemo da su neke od njih reakcija na drugu skupinu, kao što je sa murdžijama nasuprot haridžija, kaderijama nasuprot džebrija, mušebiha nasuprot muatila i sl. A u našem vremenu vidjeli smo utjecaj ideje murdžija nasuprot nekim skupinama koje su pretjerale u tekfiru. (Nastaviće se...)
Prof. Enes Čaušević
Obrada: Dava Tim
0 comments: