USLOVI ISPRAVNOSTI ISLAMA I NJEGOVOG PRIHVATANJA!

Imam Muhammed ibn Abdul-Vehab,rahimehullahu teala, kaže: "Znaj, Allah ti se smilovao, da Allahova vjera biva: - Na jeziku sa ubjeđenjem, sa ljubavlju i mržnjom. - Na jeziku izražavanjem imana i ostavljanjem izgovaranja kufra. A udovima biva obavljanjem ruknova islama , ostavljanjem djela kufra. Pa, ako bilo šta od ovo troje nedostaje onda je čovjek zanevjerovao i otpao je od islama.

Primjer srčanih djela, npr. da misli da je ono na čemu je većina ljudi u ubjeđenju, u pogledu živih i mrtvih, ispravno, navodeći kao dokaz da je većina ljudi na tome. On je kafir koji  Vjerovjesnika, alejhi selam, utjeruje u laž, makar to i ne izgovorio svojim jezikom i ne djelvao osim prema tewhidu. Isto tako ako posumnja, ne znajući sa kime je istina, on, iako nije smatrao Vjerovjesnika, alejhi selam, lažovom, isto tako ga nije ni potvrdio. Nego kaže:"Valjda će Allah pojasniti istinu". Dakle, kao da je u sumnji, on kao takav je murted (otpadnik od islama), makar i ne izgovarao ništa osim tewhida.

Primjer jezika jeste da povjeruje u istinu i da je voli, da negira kufr i da ga mrzi, ali da govori kako bi se dodvorio stanovnicima Ihsae, stanovnicima Mekke i drugim, radi njihovog položaja, bojeći se od njihovog zla. Ako napiše govor u kojem direktno hvali njih i ono na čemu su oni, ili da spomene da se ostavio onoga na čemu je bio - misleći time da će ih prevariti, ubjeđen u svom srcu da mu to neće naštetiti - ovo je, takođe, od vidova njegove zanesenosti i obmanjenosti. 

To je značenje Allahovih, azze ve džell, riječi:

مَن كَفَرَ بِاللَّـهِ مِن بَعْدِ إِيمَانِهِ إِلَّا مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُ مُطْمَئِنٌّ بِالْإِيمَانِ وَلَـٰكِن مَّن شَرَحَ بِالْكُفْرِ صَدْرًا فَعَلَيْهِمْ غَضَبٌ مِّنَ اللَّـهِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ ﴿١٠٦﴾ ذَٰلِكَ بِأَنَّهُمُ اسْتَحَبُّوا الْحَيَاةَ الدُّنْيَا عَلَى الْآخِرَةِ وَأَنَّ اللَّـهَ لَا يَهْدِي الْقَوْمَ الْكَافِرِينَ ﴿١٠٧

"Onoga koji zanevjeruje u Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika, (106) zato što više vole život na ovome nego na onome svijetu,a Allah neće ukazati na Pravi put onima koji neće da vjeruju. (An-Nahl, 106-107) 

Onaj ko spozna ovo uvidjet će da je opasnost ogromna i žestoka, uvidjet će veličinu potrebe za podučavanjem i opominjanjem. Ovo je značenje njegovih, (rahimehullah), riječi: ubjeđenost u otpadništvo, govorom, ubjeđenjem, sumnjom ili djelom, a Allah najbolje zna". 

(Ed-Durerus-Senijje (10/87-88)

Abdullah b. Abdur-Rahman Ebu Bittin, rahimehullah kaže: "Potvrda tewhidur-rububijeta - a to je da je Allah, azze ve džel, stvoritelj svega i Njegov vladar i pokretač - je nešto što mora potvrditi musliman i kafir, ali čovjek time neće postati muslimanom sve dok ne ispuni tewhidul-uluhije, u kojeg su pozivali poslanici i što su mušrici odbili da potvrde. Time se raspoznaje musliman od mušrika, i stanovnici Dženneta od stanovnika Vatre". 

(Akidetu muwehidin ve redd alla ddullal vel mubtediin. Risaletu intisar li hizbillahi muvvehidin str 11)

Šejh Sulejman b. Abdullah, Allah da im se obojici smiluje, kaže: "Znaj da su se učenjaci složili da onaj ko bilo šta uputi od dvije vrste dova nekom drugom mimo Allaha da je mušrik, makar i rekao LA ILAHE ILLALLAH MUHAMMEDUN RESULULLAH, i makar klanjao i postio. Jer je uslov islama, pored izgovaranja šehadeta, da se ne obožava sa pravom niko osim Allaha. Onaj ko dođe sa šehadetom, a robuje nekom mimo Allaha, onda nije došao sa suštinom šehadeta, makar ga i izgovarao. Isto tako kao što su jevreji govorili da nema drugog boga osim Allaha, a bili su mušrici. 

Puko izgovaranje šehadeta nije dovoljno u islamu, bez ubjeđenja i postupanja po njegovom značenju, o čemu postoji koncenzus". (Tejsirul azizil hamid str 154 - 155

Šejh Abdur-Rahman b. Hasan, rahimehullah, kaže:"La ilahe illallah (Nema drugog božanstva koje uistinu zaslužuje ibadet osim Allaha), je riječ islama zbog čijeg nepoznavanja značenja neće biti valjan bilo čiji islam, tj.ako ne zna radi čega je postavljenja i na šta ukazuje, ako je ne prihvati i ne potčini se u djelovanju po njoj, jer je to riječ iskrenosti koja je suprotna širku, i to je riječ bogobojaznosti" Ed-Durerus-Senijje (2/246)

Postavljeno je pitanje stalnom odboru za naučno istraživanje i fetve, fetva br. 10684:

Pitanje: "Koja je to konačna granica razdvajanja između kufra i islama? I da li onaj koji izgovori šehadet, a zatim dođe s djelima koja ga poništavaju, ulazi u skupinu muslimana, uprkos njegovom namazu i načinu življenja?"

Odgovor: "Hvala pripada samo Allahu i neka je selam i salavat na Njegovog Poslanika, njegovu porodicu i ashabe... A zatim:

Granica razdvajanja između kufra i islama je izgovaranje šehadeta, istinski (sidk) i iskreno (ihlas), kao i djelovanje po tome - to je ono što ako čovjek učini biva muslimanom. Međutim, onaj ko se pretvara licjemerno i ne ispolji to istinski i iskreno, onda nije vjernik. Isto tako, onaj ko izgovori šehadet ali učini ono što mu je suprotno, od širka, kao što su oni koji traže pomoč od mrtvih u trenucima nevolja i uživanja, ili ko dadne prednost izmišljenim i uspostavljenim zakonima nad zakonom kojeg je Allah, azze ve džell objavio, ili onaj ko se izigrava sa Kur'anom ili sa onim što je potvrđeno u sunnetu Allahovog Poslanika, alejhi selam, je nevjernik (kafir) makar i izgovarao šehadet, klanjao i postio.

Uspjeh je samo kod Allaha i neka je salavat na našeg vjerovjesnika Muhammeda, alejhi selam.

Stalni odbor na naučno istraživanje i fetve:

Presjedavajući: Abdul-Aziz b. Abdullah bin Baz

Kopresjedavajući odbora: Abdur-Rezzak Afifi

Član odbora: Abdullah b. Gudejan 

(Fetve stalnog odbora za naučno istraživanje i fetve (2/45-46)

Iz knjige: "Vjerovanje imama tewhida"

Obrada: Dava Tim