PSIHIČKO ODGAJANJE ŽENSKE DJECE U PUBERTETU.

Period je puberteta period plašljivosti, neodlučnosti i nervoze. To je prelazni period između djetinjstva i zrelosti i u njemu se dešavaju neke tjelesne i psihičke promjene koje kod omladine izazivaju stid i tjeskobu. Djevojka se u pubertetu pita o promjenama koje se dešavaju na njenom tijelu i organima. Pita se i o promjenama u njenim osjećanjima i emocijama te o promjenama njene konstrukcije. Pita se i o promjenama u onim dijelovima njenog tijela na osnovu kojih se razlikuju spolovi. Pubertetlije vrlo često zbog svega toga osjećaju strah i jezu imajući u vidu da istovremeno prolaze kroz nove i suštinske promjene koje ih čine zbunjenim. Tu dolazi do izražaja uloga roditelja, a posebno majke, kada je u pitanju ulijevanje sigurnosti u dječiju psihu te njeno spontano i neizvještačeno osvješćivanje jednom realističkom, pouzdanom i uvjerljivom metodom. To je stanje u pubertetu prirodno stanje straha koje ne smije biti remećeno sarkazmom, ruganjem, odbacivanjem i čuđenjem kako ih ne bi zadesio stid koji bi rezultirao povučenošću i zatvaranjem u sebe. Na taj bi samo način, roditelji i rodbina doprinijeli tome da se djeca osjećaju prezreno, poniženo i omalovaženo od strane drugih ...

Islam smatra pokuđenim i jako prezire takav način ophođenja prema ljudima, bili oni malodobni ili odrasli te one koji ga prakticiraju smatra nasilnicima. S tim u vezi, Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:

"O vjernici, neka se muškarci jedni dugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bobe od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se na pokaju - sami sebi čine nepravdu. (El-Hudžurat, 11.)

Roditelji se u vezi s tim problemima prema djevojci u pubertetu trebaju odnositi bez izvještačenosti i iščuđavanja te na način kojim će joj dati do znanja da su promjene koje joj se dešavaju uobičajena, očekivana i opravdana pojava. Nadalje se prema njoj trebaju odnositi iskreno i otvoreno kako bi od nje otklonili nejasnoće te neodlučnost i

kolebljivost zbog tih promjena. Zatim je trebaju upoznati sa životnim i univerzalnim zakonitostima u smislu da su to promjene koje se dešavaju svim ljudima bez izuzetka te da su one, shodno zakonitostima života koje je Allah, dž.š., uspostavio, kao takve neizbježne. (Više - EI-Murahilelln-dirast neftijje, 84.)

Poznato je da djevojke, kada primijete na sebi neku tjelesnu ili psihičku promjenu, hitaju ka majci kako bi joj otkrile svoju tajnu. Ako majka u tom slučaju nije na nivou odgovornosti koja se podrazumijeva pod sljedećim riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selem: 

"Žena je u kući svoga muža pastirka i ona je odgovorna za svoje stado" (Fethul bari 5/181),

te ignoriše svoju kćerku ili se prema njoj bude odnosila grubo i bez saosjećanja i samilosti ne posvećujući joj nimalo pažnje, to će kod djevojke izazvati kontraefekat, a majka će joj u tom slučaju svojom lahkomislenošću i nerazumnošću nanijeti zlo. S druge strane, savjesna majka, koja, teži odgajanju svoje djece na osnovu islamskih običaja i tradicije te uzvišenih vrlina i etike, bliža je svojoj kćerki od njenih prijateljica, komšinica ili rođakinja te stalno nastoji da među njima bude ljubavi i saojećanja koje će učiniti da djevojka bude otvorena i da joj otkriva sve što kola njenim mislima i emocijama, a posebno onda kada osjeti na sebi neke tjelesne i fiziološke promjene. Majka u tom slučaju treba podići nivo svog odnosa prema njoj, imajući u vidu te kvalitativne i kvantitativne promjene u mišljenju, energiji i sposobnostima, tako da djevojka osjeti da su te promjene zauzele mjesto koje im pripada te da počne izvršavati njoj odgovarajuće zadatke. S tim u vezi, majka se ne brine samo o praktičnim i profesionalnim obavezama djevojke, nego i o podizanju nivoa komuniciranja i postupanja prema njoj imajući u vidu da je ona prošla kroz period djetinjstva te da se sada prema njoj treba odnositi kao prema odrasloj osobi. (Ed-Devru l-terbevi li l-validejn, 2/141)

Allahov Poslanik, alejhi selam, nam u ovom smislu može biti lijep uzor imajući u vidu da se on obraćao omladini tog uzrasta i razgovarao s njima na način koji im je davao do znanja da nešto vrijede i da imaju odgovornost, koji je u njima budio samopouzdanje i sigurnost te ih opskrbljivao snagom i samopoštovanjem, a ne strahom i kolebanjem.

Tako se od Enesa b. Malika, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, nazivao selam dječacima i mladićima pored kojih je prolazio. Zato im je i on, Enes b. Malik, r.a., nazivao selam govoreći: "I Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, je to činio."

El-Hafiz b. Hadžer kaže: "Nazivanje selama mladima podrazumijeva odbacivanje oholosti te skromnost i blagost." (Fethu l-bari, 1 1 /32, Kitabu l-isti'zan, Babu t-tulim ala s-siijan)

Otuda su roditelji dužni prema djeci tog uzrasta odnositi se s više povjerenja i ljubavi uz uvažavanje naravi tog životnog doba te intenzivnijeg samospoznavanja u tom periodu. (Ed-Dem·u t-terbevi li l-validejn, 2/132)

Nekada djevojku u pubertetu snalaze osjećanja straha koja kod nje izazivaju zabrinutost i duševni nemir. Zato je neophodno potisnuti taj strah na samom početku te dijete opskrbiti većom količinom osjećanja sigurnosti.

Ti strahovi se svode na sljedeće:

1 . strah od budućnosti. Ova vrsta straha javlja se kod djevojke u pubertetu još od njenog upisivanja u srednju školu. Naime, ona tada počinje osjećati nemir i zabrinutost zbog onoga što je čeka, pa se pita da li će uspjeti ili će doživjeti neuspjeh. Ovaj strah, koji je vezan za školski život, prvi je od istinskih strahova koji će je zadesiti u budućnosti. Zato su roditelji dužni podsticati dijete na pouzdavanje i oslanjanje na Allaha, dž.š., te u njemu buditi duh optimizma uz ispunjavanje preduvjeta koji vode ka uspjehu kroz cjelokupno obrazovanje;

2. strah od drugih. Ova je vrsta straha rezultat lošeg odgoja, posebno od strane roditelja. Nekada je glavni uzrok takvog straha majka koja također osjeća strah od drugih. Ona je s tim strahom odrasla, pa se on ukorijenio u njenom biću, a zatim se prenio na njenu kćerku koju je ona odgojila i "zadojila" tim strahom još od malih nogu. Taj strah ne prestaje sve dok se dijete ne nauči suočavati s drugima, sve dok ne bude osjećalo sigurnost i samopouzdanje i sve dok se ne bude mnogo kretalo na mjestima na kojima se okupljaju djevojke. Jedna od najznačajnijih metoda koje se prakticiraju s ciljem da se od djevojke u pubertetu otkloni ova vrsta straha jeste njeno podsticanje na dijalog i diskusiju te razmjenu mišljenja, prvo s roditeljima, braćom, sestrama i rodbinom, a zatim i s ostalima, njeno navikavanje na izražavanje mišljenja te ohrabrivanje prihvatanjem njenog mišljenja ukoliko je ispravno ili ispravljanjem i skretanjem pažnje na grešku na lijep i obazriv način i njenim upućivanjem na smjelost (odvažnost) u istini uz uvažavanje islamskih pravila i propisa ponašanja.

3. strah od samoga sebe. Kod djevojke se u pubertetu javlja veliki broj pitanja, a njen um biva pretrpan čudnim mislima i idejama. Nadalje, kod nje se u tom periodu javlja naklonost prema drugome spolu što se naziva simpatisanjem. To je stanje rezultat pokretanja seksualnog nagona kroz ono što djevojka čuje od svojih prijateljica u školi ili kroz ono što vidi ili pročita o ljubavi i strasti. To se kod djevojke mora ispraviti te je usmjeriti u ispravnom pravcu kako se kod nje stvari ne bi pomiješale, kako ne bi odstupala od onoga što je ispravno i kako ne bi došla u situaciju da joj je nejasno ono što vidi te da ono što je dobro ne može raspoznavati od onoga što je zlo. Prvi faktor regulisanja ove vrste straha jeste otvorenost. U tom smislu, djetetu se mora dati do znanja značaj saradnje na osnovama razmjene iskustava i korištenja zdravog rasuđivanja. U djetetu treba razvijati strpljivost i upornost i zato je otvorenost te razmjena mišljenja između jednog od roditelja, posebno majke, i djevojke u pubertetu neophodna kako bi se opskrbila povjerenjem, kako bi se u njenu dušu ulio osjećaj sigurnosti i kako bi se usmjerila u ispravnom pravcu kada su u pitanju emocije i osjećaji. (Pogledati djelo EI-Murahikun-dirase nasifije, 56.)

Zatim u djetetu treba usaditi vrlinu straha od Allaha, dž.š., kako bi imalo u vidu da sve njegove pokrete i mirovanja prati i nadzire Allah, dž.š., i kako bi osjećalo strah pri pomisli da učini nešto loše. Strah od Allaha, dž.š., dakle, ukazuje na čestitost i poštenje date djevojke te njenu emocionalnu uravnoteženost. Ulijevanje te vrste straha u dušu djevojke u pubertetu utiče na popravljanje njene ličnosti te je opskrbljuje snažnim subjektivnim i duhovnim kapacitetima i predispozicijama koje potiskuju i pred kojima se povlače svi njeni strahovi, osim straha od Allaha, dž.š.

Strah od Allaha, dž.š., puni ličnost djevojke u pubertetu snagom, ponosom i superiornošću nad ovozemaljskim strahovima, njeno ponašanje čini disciplinovanim, smirenim i razboritim te njenu dušu puni osjećanjima zadovoljstva i umjerenosti.

Nekada djevojka u pubertetu osjeća strah, iako nije svjesna čega se zapravo boji. Ona u tom slučaju biva uznemirena i zabrinuta zbog nečeg nepoznatog te očekuje da će joj se desiti nešto loše, s tim da ne zna šta bi to moglo biti. Nekada to nešto uopće i ne postoji, nego je to samo fantazija čiji su uzrok pretjerana osjetljivost i emocije. (EI-Murahikun-dirase nefssije, 23.)

Jačanjem duha vjere kod djevojke u pubertetu te osjećanja sigurnosti i bezbjednosti, ti strahovi se smanjuju i postepeno nestaju.

Izvor: Islamski koncept odgajanja ženske djece

str:147-152

Jusuf Rešad

Obrada: Dava Tim